|
|
| < | kolovoz, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sva bol na svijetu pripada čovjeku,a čovjek njoj.
Ako se želite javiti moj e-mail je: white_moonlight@net.hr
Pitate se kako se zovem..?
-nije bitno!
Pitate se kako se zovem..?
-nije bitno!
Pitate se kako se zovem..?
-nije bitno!
Živim u svijetu mašte!
Volim apstraktno!
Mrzim laž!
Želim život bez granica, želim sklad, mir, savršenstvo...
Najviše od svega:
Želim naučiti hodati po oblacima!
Lopov
Tiha je noć, samo vjetar šumi.
Bijela svjetlost mjesečine ulazi u tvoju sobu.
Sklopljenih očiju spokojno spavaš.
Koliko mi fališ ti ne slutiš.
Ulazim nečujno uz pratnju magle,
Kroz otvoren prozor šuljam se k`o lopov.
Želim te oteti noćnoj idili,
Želim te imati samo za sebe.
Nosim te na rukama i milujem nježno ti lice.
Ti se nesvjesno smješiš.
Sanjaš nas.
Bilo je kasno poslijepodne. Sivo nebo. Tišinu je narušavalo igranje vjetra u krošnjama kestena. Negdje u daljini čulo se brzo tapkanje. Djevojka duge plave kose, odjevena u bijelu svilenu haljinu trčala je puteljkom kroz šumu. Bježala je. Nije se okretala. Željela je nestati. Željela je maknuti se od te okoline koja ju je uništila. Nakon što je pronašla sreću s čovjekom kojeg istinski voli i koji nju istinski voli, više nije mogla posrnuti pred očevim zabranama. Borila se za sebe, za njega, za njih dvoje. I...izgubila je.
Ljudi u selu već su primjetili da Stelle nema i organizirali potragu. Njen otac Angelus strogo je naređivao svim seljanima. "Pregledajte sve kuće, sve sobe, sve šupe! Prođite kroz cijelu šumu! Zavirite u svaku spilju!" Nije je mogao izgubiti. Iako je zauvijek odveo osobu koja joj je značila više od života, nije želio izgubiti svoju jedinu kćer, svoje sunce, svoj razlog za život. I sam je lutao okolnim šumama i dozivao je. A od nje ni traga, ni glasa....
Crni oblaci prekrili su nebo i nošeni vjetrom sustigli Stellu. Nepoznati put kojim je trčala nataple su kišne kapi i otežavale joj kretanje. Potpuno iznemogla, natopljena kišom, teško je vukla noge. Nemilosrdne kišne kapi i hladan vjetar svom snagom, bez milosti i imalo sažaljenja, obrušili su se na tu izmučenu, jadnu djevojku. Pogledom je tražila spas i zaštitu. Ali priroda je zadala zadnji udarac. U trenutku dok je bespomoćno ležala u dubokom blatu pred očima joj je preletio čitav život; sretno i bezbrižno djetinjstvo prestalo je onog trenutka kad su se ugasile oči koje je voljela najviše na svijetu. Majčine ruke prestale su je grliti, nije više čula glas pun ljubavi i topline. Njen otac to joj nije moga nadoknaditi. Upravo suprotno. I baš kada je pomislila kako je konačno pronašla sreću s Adamom, sve je propalo.
Zatutnjalo je nebom, oblaci otvoriše vrata munji koja svojom snagom, uz glasan prasak, pogodi drvo nedaleko Stellina beživotna tijela. Zemlja zadrhti.
Kiša prestane. Zablistale su zvijezde...
Badnje je poslijepodne. Gradom su zalepršale snježne pahulje. Izašao je Angelus iz tople sobe i dobro mu poznatim putem uputio se na groblje. Zastao je na mjestima koja su ga na trenutak vratila sretnim trenucima provedenim sa svojom suprugom i Stellom, a kad je stigao do njihova posljednja počivališta, okrutna stvarnost iz očiju mu izmami suze, a na licu bolan izraz. Tko zna koliko dugo bi stajao nepomičan i koliko puta bi pročitao natpis:
Ovdje počivaju u miru Božjem supruga Victoria i kći Stella,
da ga nisu prekinula zvona iz obližnje kapelice.
Još jednom se pomolio, okrenuo i pošao kući putem sada već duboko napadalim snijegom.
Nadam se da ste skupili vremena i pročitali pričicu... Iako radnja nije previše razrađena zanimaju me vaši dojmovi..
Sve kritike su poželjne!
"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."
(Albert Camus)
Zašto je pravog prijatelja tako teško pronaći?
Zašto te on, kad ga pronađeš, barem jednom iznevjeri?
Može li "trokut prijateljstvo" funkcionirati?
Vratila sam se s mora već prije tjedan dana. I bilo je odlično s moje dvije best frendice.
No, nisam uspjela ništa napisati.
Ove dane ne izlazim, ne pričam s prijateljima, samo sjedim, čitam, razmišljam...
One me ne shvaćaju. Kada nešto kažem, izvrnu moje riječi. Osjećam se kao da nemam pravo govoriti. Kažem "da", one to shvate kao "ne". Ja ne smijem podizati glas, ne smijem im odbrusiti, ne smijem bit (samo malo) nabrijana i odmah me osuđuju. Izigravaju žrtve.
Dok one to jedna drugoj stalno iznova čine.
Ne možeš protiv dvije koje su nekad bile jedine, nije postojao trokut.
I zahvalna sam im što su me primile k sebi kad mi je bilo teško, što me uključuju u sve, ali opet osjećam se kao treća.
Kako da taj osjećaj nestane?
Sad sigurno, prema mojim riječima, mislite da ih nisam vrijedna. Ali nije tako. Sve im mogu reći, mogu im se rasplakati na ramenu... Želim im biti prijateljica, ali opet ne želim se gurati gdje mi nije mjesto.
I nisam!
Pustila sam njih da same odluče hoće li mi se javiti, hoće li me pozvati van i hoće li se i dalje družiti sa mnom. Na njima je red. Ja više nemam snage i trudila sam se dovoljno.
Dragi čitatelji,
STIIIIIIIŽEM!
"Pravo je vrijeme za ljubav kad vjerujemo da samo mi možemo voljeti, da nitko nikad prije nas nije tako volio i da ovako više nitko poslije nas voljeti neće."
Johann Wolfgang Von Goethe
Probudila sam se jako rano. Bilo je tek pola 7. Nisam više mogla spavati. Okrenula sam se prema tebi i dugo te promatrala; tvoje nježne, rumene obraze, pravilne,debele obrve, sklopljene oči... Prstima sam ti prolazila kroz kosu i dodirivala ti lice. Nasmiješio si se, ali nisi se probudio. Ustala sam iz kreveta, oko sebe omotala ogrtač i otrčala u kupaonicu. Skinula sam šminku pošto jučer kasno nisam imala vremena za to. Osvježila sam se, uskočila u traperice i tuniku boje limuna. Vratila sam se u spavaću sobu, a ti si sjedio na krevetu. Pogledao si me i glasno se nasmijao. Izgledao si božanstveno. Ustao si, prišao mi i poljubio me. Uživala sam. Odmaknuli smo se jedno od drugog. Rekao si da moraš otić. Primila sam te za ruku i rekla:"Znam da ćeš se ovoga puta vratiti!" Ponovno si se nasmiješio:"Ako si ti tako odlučila...Hm...Šalim se. Naravno da ću se vratiti. Volim te i želim s tobom provesti čitav život!" Ovoga puta nije bilo sumnje.
"Obsessed by you, your looks, well, anyway "I would any day die for you",
I write on paper and erased away."
Opet trenutak lijepe inspiracije... Izravno iz glave.
Polako se spremam na more pa moram obaviti kupnju. U petak idem. Još ću prije polaska vjerojatno napisat nešto...
Doviđenja!
Dodaono 19.7.
Izgleda da neću imat vremena napisat novi post..
nadoknadit ću vam to za desetak dana..
KISS!
Noćas sam zaspala oko 00:30 i istog trena utonula u san.
Velika soba, obojana u boju breskve, u kojoj se nalazi mali stol na kojem su stajale boce pića, naresci, razne grickalice. Uz zid su bile postavljene stolice. Pod je bio prašnjav, s otiscima cipela. Svi su bili tu. Ljudi koje jako dobro poznajem, s kojima provodim najviše vremena. Plesali su, upuštali se u zanimljive razgovore, opijavali se, parovi su se međusobno zavodili, a nakon nekog vremena su samo nestali. Ja sam bila naslonjena na rub plastičnoga stola i ogledavala se oko sebe. Bila sam odjevena u sivu haljinicu. Kosa mi je bila raspuštena, lagano kovrčava. Cijelu noć nitko me nije zamijetio, nitko mi nije prišao ni razgovarao sa mnom. Ali nisam imala snage pričati s nekim. Razmišljala sam o budućnosti. O čovjeku s kojim ću provesti život, s kojim ću stvoriti obitelj. Zamišljala sam ga kao smeđeg sa smeđim očima. Bio je visok otprilike 175cm, čvrste građe. Iako je bio niži uz njega bih se osjećala sigurnom. Nije bio glup. Volio je razgovarati o životu, smrti. Volio je i pisati pjesme. Bio je kao stvoren za mene. Više me nije bilo briga što se dešavalo u mojoj okolini, prepustila sam se maštanju. Zatvorila sam oči.
Netko mi je prišao i položio ruku na moje rame. Okrenula sam se u tom smjeru i ugledala ga. Smiješio se. Uzeo je moju ruku i odveo me iz sobe.
Slijedeće čega se sjećam bilo je veliko dvorište ispunjeno zelenilom. Mali dječak i još manja djevojčica igrali su se s loptom. Ja sam sjedila u hladu kestena i čitala knjigu. Čekala sam da se moj dragi vrati s putovanja. Netko je otvarao vrata dvorišta. Nadala sam se da je on. Skočila sam na noge i potrčala.
No, to je bila moja majka, uplakana. Pogledala sam je, a ona je dotrčala do mene i zagrlila me. I ja sam zaplakala znajući da nešto nije u redu. "Dogodila se nesreća. Vraćao se kući. Na oštrom zavoju izletio je u provaliju. Kočnice su otkazale. Tijelo mu je bilo gotovo neprepoznatljivo." Slušala sam je. Nisam mogla vjerovati. Zašto se to baš meni dogodilo? Zašto ja ne mogu imati lijep i bezbrižan život???
(...)
Sjedila sam na krevetu. To je bio san. Upalila sam svjetiljku. Oči su mi bile crvene.
Više nisam mogla zaspati. Dočekala sam zoru.
Nedavno sam saznala da je osoba iz nedavnog posta (volim/mrzim) imala nesreću, ali na svu sreću sada je dobro. Mislim da je moj san povezan s time...
Toliko od mene za danas. U žurbi sam, imam jako puno posla.
Čitamo se uskoro.
23 su sata. Srijeda je. Ulice grada su prazne. Vani je prohladno. Vjetar lagano puše, nosi miris kiše. Sjedimo na drvenoj klupici u parku, zagrljeni, stisnuti jedno uz drugo, kao da smo postali jedno. Oboje šutimo. Šutnjom prikrivamo istinu. Želimo iskočiti iz vremena. Želimo da ovaj trenutak traje vječno. No, bliži se kraj. Kraj koji je nadživio našu ljubav. Suze mi teku niz lice, a njegov pogled je prazan i hladan. Pogledam ga, ali on se zagledao u jednu točku. Ne dopušta da ga naš rastanak rasplače. Nebo se sprema na kišu. Tuguje s nama. Prije odlaska upitam ga:"Hoćeš li me zaboraviti?" "Ne znam", odgovori on. Zaklopim oči. Znam da govori istinu, znam da mi ništa ne može obećati. "Želim ti dati ovo", kažem tužno i otvorim njegovu šaku te u nju stavim srebrni privjesak u obliku srca. Nije me pogledao. Privjesak je spremio u jaknu. "Čekat ću te", rečem jadno. "Ne nadaj se ničemu. Bolje kreni dalje", odgovori. Poljubim ga u čelo, dignem se s klupe i odem. Nijednom se nisam okrenula, ali znam da je ostao sjediti tamo. Suze mi više nisu klizile niz lice. Zamijenila ih je kiša.
Nemam baš previše vremena za pisanje, počela sam raditi. Čim stignem, komentirat ću vas. Nisam znala što da napišem.. Ovo je izravno iz glave.
Hvala na čitanju. Do slijedećeg puta..
P.S. Voljela bih da poslušate pjesmu u boxu..
Nema više cvijeća, ne, ovoga puta ne.
Neće biti anđela koji će dotjerivati ove stihove,
samo ove ukočene riječi koje sam pronašao.
Nasmiješio bih se, ali sam preslab,
Podijelio bih to s tobom, kad bih barem mogao govoriti,
Baš koliko me ovo boli.
(...)
On je upitao:"Tko stvarno ovdje pripada?"
"Ja ne", rekla je,"lagat ću ovdje s tobom."
On zna da ništa ne sjaji vječno,
sve se s vremenom mijenja.
On je rekao:"Predugo sam ovdje ostao."
"Zbogom", ona je rekla, "čekat ću te ovdje."
On zna da vjetar donosi tugu,
kada odu, ona će ga pratiti,
sutra odlaze.
Krhotine su se sreće pojedince razdvojile,
svježe iscijeđeno srce koje još kuca,
prikriva ih kroza nj.
On će reći da to nije ništa novo
i zakleti se da će za nju
preplivati ocean.
On je upitao:"Tko stvarno ovdje pripada?"
"Ja ne", rekla je,"lagat ću ti.
Znam da je ova tuga sveta
I nikad te neću slomiti,
Nježno ću te čuvati."
Krhotine su se sreće pojedince razdvojile,
svježe iscijeđeno srce koje još kuca,
prikriva ih kroza nj.
On će reći da to nije ništa novo
i zakleti se da će za nju
preplivati ocean.
(...) Za tebe ću preplivati ocean...
Slijedeće riječi posvećene su osobi koju do sada još nisam spomenula, a uvukla mi se duboko pod kožu..
Mrzim te jer
-svi mi govore da sam zaljubljena u tebe
-sam imala samo jednu priliku biti s tobom
-se nisi potrudio da me ponovo pronađeš
-sam te od onog puta samo dva puta vidjela
-si me pustio da odem kad sam te bez razmišljanja odbila
-iako smo pričali samo jednu noć, dovoljno sam te upoznala
-sam te noćas sanjala
-si totalni gad
-si mi toliko blizu, a opet toliko daleko
-mi uništiš svaki dan kada se potajno nadam da ću te ponovo srest
Volim te jer
-obožavam naš razgovor od one večeri
-si jako brbljav, ali i pametan
-si se zadnji put kada smo se sreli nasmiješio
-imaš prekrasne smeđe oči i snen pogled
-si priznao da si totalni gad
-bi mi i najgori dan mogao učiniti najsretnijim
-svima pričam o tebi, a u tome uživam
-si onu večer želio plesati samo sa mnom
-si mi rekao da sam sasvim drugačija od drugih
-smo onu večer dugo pješačili zajedno, zagrljeni i ništa nam nije falilo
Post je malo poduži.. Tko želi čitat, neka ga pročita. To bi bilo jako lijepo od vas..
Doviđenja!
Ako netko želi poslušat pjesmu koju sam gore (donekle) prevela može to učiniti u boxu...
Eto..lijep je dan danas pa sam i ja dobre volje. Vjerovali ili ne!
Ne znam jel je to zato što je moja najbolja frendica sva happy, ili zato što sam jučer opet malo više popila pa se to odrazilo na danas, ili zato što je sve mirno, bez svađe oko mene, ili zato što uskoro počinjem raditi.. nakupilo se mnogo razloga..
Malo sam lutala netom i naišla na "smiješne grafite" pa evo onih koji su me stvarno nasmijali:
~Nesposobni posjeduju tu sposobnost da onesposobe sposobne.
~Seminar o putovanju kroz vrijeme bit će održan prekjučer.
~Nije sve u svemu!
~Je li točno da se mrak širi brzinom svjetlosti?
~Odmah se vraćam! Dođite sutra!
~Vodimo ljubav, a ne pse!
Krećem na dijeljenje komentara.. Pozdrav!
Promijenila sam pjesmu.. My immortal je česta na blogovima, a ovu pjesmu također obožavam..
Punooo vam hvala na savjetima.. stvarno znate pomoć ljudima..
Uspjela sam doprijeti do te osobe i iako problem i dalje postoji sada je olakšan..
Uglavnom.. da započnem..
Ovaj naslov postoji s razlogom..
Nedavno mi se dogodilo da mi je voljena osoba otišla i nakon toga nisam prestajala plakati.. Bilo mi je užasno teško trpjeti samoću i gubitak te osobe.. No i tome je došao kraj..
Shvatila sam da moje suze neće vratiti tu osobu, zapravo, ona ni neće znati koliko je suza bilo proliveno radi nje.. Sve je bilo uzalud! Trebam krenuti dalje..
Postoji potencijalna osoba kojoj bih mogla dati svoje srce, ali sve sam to užasno zakomplicirala samim time jer ne znam što želim!
Ni sada nisam sigurno je li on "onaj pravi"! A i premlada sam da o tome već razmišljam.. Ali nekada mi jako fali nečija pažnja, osjećaj da te netko voli i da bi sve učinio za tebe..
Jučer sam nakon godinu dana ugledala svog bivšeg dečka nasmijanog sa slatkom malom brinetom.. Iako je on mislio da sam ja ljubomorna ili nešto slično, stvarno mi je drago bilo vidjeti ga ponovo zaljubljenog, u zagrljaju druge djevojke sa smiješkom "od uha do uha". Kada sam ga srela nasamo uputila sam mu šiiiiiiirok osmjeh pun poštovanja, sjajan pogled tek toliko kako bih mu dokazala da ponovo izgleda zaljubljeno i zadovoljno..
I zatim sam počela duboko razmišljati, uz pivu pokraj sebe, i poslala poruku gore spomenutoj potencijalnoj osobi, iako sam ga već nekoliko puta odbila.. Ne znam je li to alkohol govorio iz mene, ali ujutro sam se zabrinula kada sam ugledala da na mobitelu nema nove primljene poruke! Jesam li pogriješila? Cijeli dan ja razbijam glavu zbog toga kako bi mi prije sat vremena on poslao poruku.. Samim time što sam vidjela njegovo ime na ekranu razveselila sam se, a i poruka je bila prijateljska bez ikakve mržnje.. No, vidjet ćemo slijedeću subotu! I ovoga puta neću razlijevati suze ako nešto počne ići krivo, već ću se potruditi da to ispravim..
Eto, toliko od mene.. Nije moj život uvijek prazan, tmuran i dosadan..
Hm...čudna situacija?
Meni vrlo draga osoba nalazi se u teškom problemu.. Zatočena je u njemu već poduže vrijeme, a ja sam
tek danas saznala što se događa i to ne od nje nego od drugih..
Eto što je stvarni svijet!
Neko vrijeme sam slutila da joj je teško, a kada bih je pitala je li sve u redu i treba li moju pomoć, odgovorila bi neka se ne brinem, da će sama sve riješiti..
Sada se osjećam krivom iako znam da nisam kriva..
Njoj je sada vrlo teško, a mene je strah započet tu temu s njom.. Mislim da će se počet ponovo ponašati djetinjasto i sve moje riječi podrške bit će uzaludne!
I što učiniti kad imaš toliko veliku želju pružiti nekome pomoć, sve bi učinila samo da ta osoba ne bi patila, a ona kaže da je sve u redu i laže ti u oči?!
Volim je i ne mogu gledati kako pati i kako sama sebe uništava..
Osjećaj bespomoćnosti preplavio je moje misli, zbunjena sam i ne znam što mi je činiti..
Najrađe bih sklopila oči, utonula u san i čekala da se svi problemi oko mene razriješe i onda bih živjela mirnim, bezbrižnim životom..
No to očito nije moguće!
"Ja sam odgovoran za ono što vidim.
Ja biram osjećaje koje ću doživjeti,
i ja odlučujem o tome koji ću cilj postići.
A sve što mi se uistinu događa,
sve sam to sam prizvao,
i dobivam onako kako sam to zatražio."
Riječi dr. Geralda G. Jampolskyog probudile su u meni samopouzdanje..
Preporučam da pročitate njegovu knjigu "Ljubav je život bez straha", meni se jako svidjela..a nadam se da će se i vama..
"Birajmo ustrajno i dosljedno mir za svoj jedini cilj, umjesto brojnih ciljeva koji nas vode u sukob. Praštajmo neprestano i gledajmo jedni druge i sami sebe kao osobe bez krivnje i pogrešaka. Gledajmo na sadašnjost s ljubavlju jer ona u sebi nosi znanje koje je vječno istinito. Budimo uvijek uključeni u proces osobne preobrazbe u kojemu nas uvijek zaokuplja davanje, a ne uzimanje.
Shvatimo da smo združeni kao jedno Ja i obasjajmo ovaj svijet svjetlošću ljubavi koja isijava kroz nas.Otvorimo se spoznaji da je sama srž našeg bića ljubav, te da smo, kao takvi, svjetlost ovoga svijeta."
Ne znam što se događa sa mnom.. prestala sam izlaziti.. Naravno, svi se čude jer ja sam uvijek bila "cura za akciju", feštu itd.
Hm... možda sam prerasla to..a možda je to kratko razdoblje u mom životu..
Još uvijek ne znam što ću dalje, nakon završetka škole..koji fax upisat, a već bi trebala donijet odluku, ali trenutno me ništa ne može usmjeriti na to.. živim u drugom svijetu!
Dodano: 20:08
Upravo sam krenula pisat jednu priču i odlučila kada steknem vjerne čitatelje da ću ju stavit ovdje..
Pa vas molim da izrazite svoje mišljenje:trebam li je staviti ili ne? Ili bolje:hoćete li je čitati ili ne?
Unaprijed hvala!
